Povijest knjižnice

Poradi jasnoće slike o počecima naših čitaoničkih udruga pomoći će nam usporedba o osnivanju sličnih udruga (čitaonica, klubovi čitalaca, pučke knjižnice…) u svijetu. Engleska je prva zemlja koja u 17. st. osniva udruge i klubove čitalaca kako bi svojim članovima omogućila čitanja knjiga, ali isto tako priređivali su priredbe, koncerte i slično. U početku je to bilo samo za više staleže, a tek 19. st. donosi preokret u shvaćanju kome je zapravo narodna knjižnica namijenjena. Svako mjesto od deset tisuća stanovnika moralo je imati narodnu knjižnicu koja je morala biti otvorena svima, bila je besplatna, a novac za njih namicale su gradske vlasti posebnim porezima.

Amerika je u početku shvatila da su knjižnice najvažniji čimbenik napretka i pojedinaca, i društva u cjelini, te se stoga rano osnivaju knjižnice namijenjene svima.

U Hrvatskoj se događalo slično kao i u Europi. Pučke knjižnice djelovale su u početku u okviru čitaonica, koje su svoj zamah uzele u vrijeme iliraca. Čitaonice su bile izgovor za okupljanje i recitiranje domoljubnih pjesama (za vrijeme Bachova apsolutizma od 1850. do 1860. mnogim je čitaonicama bio zabranjen rad). Te ilirske čitaonice imale su makar malu knjižnicu s knjigama, novinama i časopisima. Upravo su ta mjesta imala veliko značenje u širenju hrvatske knjige jer je pisana riječ na narodnu jeziku bila jako oružje protiv tuđinske vlasti.

U našem bližem okruženju otvaraju se prve čitaonice i knjižnice također u ilirsko vrijeme. Narodna knjižnica “Petar Preradović” u Bjelovaru ima korijene od 1832. godine, Gradska knjižnica “Franjo Marković” u Križevcima od 1838. godine, Knjižnica i čitaonica “Fran Galović” u Koprivnici od 1846. godine.

Đurđevački korijeni knjižničarstava, odnosno organiziranog čitanja, datiraju iz 1876. godine. Govore o tome Pravila Družtva čitaonice gjurgjevačke od 21. lipnja 1876. godine koja je pod brojem 9795 potvrdila Kraljevsko hervatsko slavonsko dalmatinska zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove u Zagrebu, a čuvaju se u Arhivu Hrvatske. Pravila imaju osma poglavlja, a svako poglavlje svoje članove. Prvo poglavlje pod nazivom Svrha družtva glasi: “Družtvo pjevačko obstojeće u Gjurgjevcu pod imenom ‘Tamburica’ prestaje kao pjevačko družtvo ter se imenuje kao Družtvo pod naslovom ‘Čitaonica gjurgjevačka’ u svrhu promicati u Gjurgjevcu družtveni život”.

U tome se zapravo vidi sličnost i s ostalim čitaonicama koje nisu bile samo mjesto za čitanje u današnjem smislu, nego su promicale i ostale vidove društvenog i kulturnog života. Članovi toga društva bili su utemeljiteljni, koji su najmanji iznos od deset forinti najednom i unaprijed isplatili, zatim redoviti, koji su stalno stanovali u Đurđevcu i izvanredni, koji nisu stalno stanovali u Đurđevcu. Utemeljiteljni i redoviti članovi bili su suvlasnici društvene imovine. Članom društva mogao je postati svatko bez obzira na spol i stalež, ali je uvjet bio da bude izobražen i da se pismeno prijavi ravnateljstvu kako bi mu se izdalo pismeno rješenje. Ako je netko želio istupiti iz društva, trebao je to prijaviti do petnaestog prosinca tekuće godine, inače se smatrao članom i naredne godine. Društvo je biralo ravnateljstvo na tri godine, a ono se sastojalo od predsjednika, potpredsjednika, tajnika, blagajnika, tri odbornika i dva člana u kojem se govori da ravnateljstvo bira časopise, dnevnike i novine za čitaonicu, određuje broj i vrstu zabave, sastavlja pravila glede čitaonice i to priopćuje članovima. Nažalost, nigdje nema traga koliko je članova društvo imalo, a bili su smješteni u zgradi danas poznatoj kao ‘Fišerovo’.

“Sastanak gospodara podžupanije i podružnice Bjelovarske, održan je 6. lipnja 1877. u prostorijama gjurgjevačke čitaonice, na kojoj je hrvatski barjak zaželio prisutnima – Dobro jutro! – Čitaonica je bila smještena u zgradi, danas poznatijom pod imenom – Fišerovo -, gdje je bilo i svratiše – Petar Preradović -“.

(Marko Bedić: Zapisi iz gospodraskog života gjurgjevačkog kraja tijekom 19. st.,Đurđevački zbornik, Đurđevac, 1996., str.184.)

Po angažiranosti i programu, svakako da je društvo imalo veliku ulogu u širenju čitateljskih navika na narodnom jeziku, jer je do 1873. godine u Đurđevcu službeni jezik bio njemački.

Društvo čitaonice gjurgjevačke djelovalo je još 1906. godine, što potvrđuje Izkaz u području županije bjelovarsko-križevačke postojećih društava i udruga.

Na njegovo djelovanje nastavlja Pučka knjižnica iz 1906. godine, što prenose Hrvatske novine, glasilo Hrvatske pučke seljačke stranke, a koje se tiskaju u tiskari Peroslava Ljubića u Virju. One 15. ožujka 1906. godine objavljuju članak Tome Jalžabetića iz Đurđevca:

“Pučka knjižnica osnovana je u Gjurgjevcu u nedjelju dne 4. ožujka te je već odpočela svojim djelovanjem. Ovom zgodom moram naglasiti, da je u Gjurgjevcu velika zaprieka osnivanja koristnih društava-osim častnih iznimaka- naša inetligencija. Umjesto da školovani ljudi upućuju i potiču svi skupa seljačtvo na udruživanje nadje se kod svakog osnivanja potežkoća i neprilika. Kod osnutka Pučke knjižnice takodjer neide lahko. Načinio sam pismenu molbu na obć. Poglavarstvo u Gjurgjevcu, kojom sam molio proglašenje moga proglasa i priložio sam pravila, priposlana mi od družtva hrvatskih književnika u Zagrebu, da se gospoda uvjere, da nije namjera možda kakovom političkom sastanku. Badava, i tu sam bio loše sreće.Čuli smo 50 put na godinu proglašavati: – U Trgovini Moritza Kohna prodaje se friški kvas – !!! i slično, dok se za osnivanje Pučke knjižnice ne može niti jedan put proglasiti. I kad čovjek na sve to pomisli, sa zebnjom u srdcu se pita: Zar smo mi Hrvati tako nizko pali?”

Nigdje se ne navodi tko je bio knjižničar, koliki je bio fond knjiga, kada je knjižnica radila, ali iz Hrvatskih novina br. 16 od 19. travanja 1906. saznajemo da je “Knjižnica predbježno smještena u kući hrvatske seljačke zadruge” (danas je to Trg sv. Jurja).

Iz istog broja novina saznajemo da se “Pučka knjižnica u Gjurgjevcu zahvaljuje gospodi dr. Luji Harazinu, kotarskom liječniku, za darovnih joj 20 knjiga, Andriji Kolaru za 10 i Tomi Jalžabetiću za darovanih 7 knjiga. Upravo knjižnice umoljava sve prijatelje narodne prosvjete, da priteknu u pomoć kojem valjanom knjigom ili najmanjim darom u novcu.”

Možemo samo pretpostaviti iz navedenih citata kakve su bile porođajne muke oko osnivanja knjižnice i nabave knjiga, jer je očito da vlast nije imala volje podržavati ono što je nekolicina naprednih ljudi htjela napraviti za svoje mjesto. Otuda i sarkazam u tekstu Tome Jalžabetića što se i pedeset puta oglašava da se u trgovini prodaje svježi kvasac, a proglas za pristupanje Pučkoj knjižnici vlast ne dozvoljava objavljivati.

Pravila Čitaonice gjurgjevačke iz 1876. godine mijenjaju se 1907. godine. Pravila pod brojem 283 kod Kraljevsko hervatsko slavonsko dalmatatinske zemaljske vlade u Zagrebu dobivaju odobrenja za rad pod nazivom Hrvatska čitaonica u Gjurgjevcu. Sastavljena su u Đurđevcu 17. siječnja 1907. godine, a odobrena 1. veljače 1907. godine u Zagrebu, dakle, u relativno kratkom vremenu. Završni član Pravila glasi:

“Ovim se pravilima stavljaju izvan krieposti pravila-Čitaonice Gjurgevačke- potvrđena po kr. hr. slv. dalm. zemaljskoj vladi riešenjem da 21. lipnja 1876. 1. 9795 s tim dodatkom, da se ime družtva čitaonice gjurgjevačke prema &1. ovih pravila mijenja u ‘Hrvatska čitaonica u Gjurgjevcu’.

Svakako da je ovo bilo jako važno jer je u nazivu društva upotrijebljen pridjev hrvatska što se odnosilo suprotstavljanje tuđinaca koji su i Đurđevcu do 1873. godine nametali kao službeni tuđi jezik. Sada su konačno mogli staviti epitet iza kojeg se moglo vidjeti tko su.

Zanimljiva je i promjena u završnim odredbama Pravila koja govore o razlazu društva i podjeli imovine. I jedna i druga govore da se najprije mora namiriti dug državi, a Pravila iz 1876. godine nakon toga govore da se ostatak imovine namijeni u dobrotvorne svrhe – “u nakladu sveučitlišta Franje Josipa I. u Zagrebu”, a Pravila iz 1907. godine imovinu čitaonice ostavljaju “Družbi sv. Ćirila i Metoda u Istri”.

Cilj ovoga čitaoničkog društva je bio širenje obrazovanosti među svojim članovima, podupiranje narodne književnosti i njegovanje ‘druževnosti’. Nabavljali su političke, beletrističke i strukovne časopise i knjige, priređivali su poučna predavanja i zabave. Financirali su se od članarina, darova i prihoda sa zabava priređenih u društvene svrhe. Upisnina je bila dvije krune, a godišnja članarina četrnaest kruna i četrdeset filira za redovne članove, šest kruna za vanjske, a sto za utemeljitelje.

Dakle, udruga je djelovala na osnovi dragovoljnosti. Ova čitaonica prestala je s radom 1912. godine, njezin je predsjednik bio Josip Banješ (?-nečitko), a tajnik Martin Vedriš.

To je vrijeme kad je djelovala i Seljačka sloga – Hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno društvo. U proglasu u kojem mole da im se daruje knjige kako bi se što više izobrazili, navodi se da su i oni oformili knjižnicu.

Zna se da je 1919. godine u Đurđevcu osnovan ‘Graničar’ koji je u svome sastavu također imao čitaonicu. Dakle, ako je Hrvatska čitaonica prestala s radom uoči I. svjetskog rata, za vrijeme ratnih zbivanja nitko ne pokreće pitanje čitaonice sve do 1919., a 1920. Weinerova tiskara u Đurđevcu izdaje Pravila prosvjetnog društva ‘Zrinjski’ koja su pod brojem 32519 od 1. rujna 1920. od Povjereničtva za unutarnje poslove u Zagrebu.

Pravila prosvjetnog društva ‘Zrinjski’ (1920. g.)

Ta Pravila jedini su original koji posjeduje sadašnja Knjižnica i čitaonica u Đurđevcu u svojoj zavičajnoj zbirci. Društvo ‘Zrinjski’ imalo je i svoj žig, tajnik je bio Lj. Holler, a uz ovo društvo spominje se i ime Ivana Topločića, prvoga knjižničara za koga možemo tvrditi da je obavljao tu djelatnost. U prvom poglavlju Pravila navodi se da je društvo nepolitično, da mu je sjedište u Gjurgjevcu, da mu je svrha raditi za prosvjetni, gospodarski i socijalni napredak svojih članova po katoličkim načelima, buditi volju za čitanje dobrih i poučnih knjiga i novina te će zato osnovati društvenu knjižnicu i čitaonicu. Financirali su se iz članarine od društvenih zabava, tombola i darova. Društvo je bilo stacionirano u Starom gradu. Nikakvih podataka nemamo s kojim fondom knjiga i periodike je raspolagalo te do kada je djelovalo, iako se pretpostavlja da je to bilo do 1945. godine. Zašto? Po navodima s Đuke Tomerlina-Picoka, Ivan Topolčić, ratar, ali izuzetno izobražen, te je godine skupa s Đukom Tomerlinom-Picokom i Martinom Zubićem kriomice knjige zamatao u ponjavu kao da vozi pljevu i odvezao ih doma da ih spasi od partizana, jer je ‘Zrinjski’ u kojem je on djelovao bio crkveno orijentiran. Budući da je živio sam, da je bio zaljubljenik u knjige (koje je najviše volio, prepisivao ih je rukom), spasio ih je skrivajući ih u svojoj kući. Dio spašenih knjiga nalazi se danas u vlasništvu Knjižnice i čitaonice, najčešće su nabožnog karaktera, ali je većina propala zbog vlage.

Malo više podataka ima u Hrvatskoj čitaonici osnovanoj 1938. godine, a koja je dobila dozvolu za rad 6. ožujka 1939. od Kraljevsko banske uprave savske banovine u Zagrebu. Konstituirajuća skupština Hrvatske čitaonice održana je u stanu gospođe Radošević 18. travnja 1938., predsjednik je bio Božo Radošević, a zapisničari Valent Marić i Franjo Horvat. Skupštini su bili nazočni predstavnici vlasti i, osim spomenutih, članovi: Rok Marić, Mirko Peroković, Ferdo Vedriš, Josip Raknić, Ivan Šimunović, Vlado Vedriiš, Rudolf Zimić, Ivan Tomica, Dragutin Vinkoci, Josip Balatinec, Zlata Lovrenčić, Dragutin Krstinić, Stjepan Čaušić i Milenko Fantoni. Na skupštini su pročitana priređena Pravila, izabran je privremeni upravni odbor, a iz diskusije u zapisniku se zaključuje da je hitno potrebno obnoviti rad čitaonice zbog jačanja društvenosti u Đurđevcu. Zamolba Sreskom načelstvu u Đurđevcu sa zapisnikom i Pravilima upućena je tek 29. prosinca 1938., a odobreno druge godine u ožujku. Iz odgovora Kraljevske banske uprave savske banovine, jasno je zašto se tako dugo čekalo na odobrenje. Tamo piše:

“Provedenom proverom utvrdjeno je da osnivači društva daju garancije da će promicati društvenu svrhu po društvenim pravilima i postojećim zakonskim propisima. Potreba je radi predmetnog društva u Gjurgjevcu, gdje nema čitaonice, pa se predlaže da se društvena pravila Hrvatske čitaonice u Gjurgjevcu odobre.”

Ova čitaonica bila je samo pod vrhovnom vlašću Ministarstva prosvjete kojem se moralo slati izvješće o radu i utrošenim sredstvima, ali se čitaonica još uvijek sama financirala od članarina, darova i zabava. Cilj i svrha ovoga udruženja bilo je širenje prosvjete, podupiranje narodne književnosti i širenje društvenosti. Članovi su se okupljali zbog čitanja novina, političkih, beletrističkih i stručnih časopisa i knjiga te priređivanja poučnih predavanja i zabava.

U Pravilima je naglašeno da se sadašnja Hrvatska čitaonica smatra nastavkom Čitaonice Gjurgjevačke od godine 1876., odnosno promijenjene Hrvatske čitaonice od 1907. koja je prestala raditi 1912. godine. Još je nešto bitno; po prvi puta imamo u završnim odredbama član koji govori da u slučaju prestanka rada Hrvatske čitaonice sva imovina treba prijeći ‘Graničaru’ jer je on tu čitaonicu obnovio, a ako i on prestane djelovati, onda imovina prelazi u ruke Društvenom domu u Đurđevcu.

“Smatra se da je ta knjižnica i čitaonica bila zapravo klupska knjižnica ‘Graničara’ u Radoševićevoj kući, danas zgrada HV-a preko puta zgrade Croatia osiguranja.”

(Ivan Hodalić: Kratka povjesnica Nogometnog kluba Graničar iz Đurđevca, Đurđevački zbornik, Đurđevac, 1996., str.194.)

Po pisanju Mate Kudumije, najveću zaslugu za obnavljanje knjižnice i čitaonice u Đurđevcu zaslužuje Stjepan Kušec. On je već krajem 1943. godine preuredio prostorije ‘Batine’ trgovine i od 1. siječnja 1944. godine Đurđevac ima Dom kulture, a budući da je bio veliki bibliofil, Kušec se potrudio da organizira čitanje novina i knjiga. Đurđevački vjesnik br. 13 od 1. studenoga 1953. godine piše povodom smrti Stjepana Kušeca:

“Stjepan Kušec je organizirao Dom kulture po oslobođenju Đurđevca: on je postao njegov dom, obitelj, jedina briga”.

Osim proleterske i komunističke literature koja je morala biti u knjižnici, Kušec je nabavio Nietschea, Wildea, braću Mann, Zweiga, Krležu, Dostojevskog, Tollera.

Godine 1948. osnovana je Kotarska knjižnica. Prvi puta se spominje da se kotarskim sredstvima kupilo nekoliko stotina knjiga. Istovremeno se počinje izdvajati čitaonica od knjižnice, jer su neposredno nakon rata djelovale zajednički u Domu kulture. Iz pisama Mate Kudumije možemo zaključiti da je knjižničarka nakon Kušeca bila Berta Trunkl, inače nastavnica hrvatskog jezika. Za nju kaže da je jako voljela knjige, da je radila na katalogizaciji i prihvaćala njegove savjete. Nakon nje, radio je knjižničar Vlado (?) Bukovšak iz Kalinovca, a kad je on otišao u Zagreb, vlast je uposlila općinsku čistačicu Baru Virovčec za izdavanje knjiga.

Iz ovog vremena 1947. i 1948. godine a na osnovi dokumenata Prosvjetnog odsjeka iz Povijesnog arhiva u Bjelovaru, zanimljivo je vidjeti kako je naprosto bilo organizirano natjecanje u širenju opismenjavanja, kulture čitanja, otvaranja čitaonice. Ti su oblici djelovanja bili čak, usudila bih se reći, normirani. Tamo se kaže da su do 31. prosinca 1947. narodne knjižnice slabo radile jer nije bilo pravila za rad, a po planu je trebalo otvoriti jednu kotarsku i sedamnaest mjesnih knjižnica, što je učinjeno i premašeno za dvadeset posto. Kaže se da plan čitanja nije postignut. Naime, prema planu je u svakom mjestu trebala biti čitaonica i više čitalačkih grupa. U tijeku 1947. godine ustrojeno je šezdeset i devet grupa. Vlast je unaprijed odredila i koliko grupa i čitalaca u kotaru treba biti! Oni koji su odradili planirano ili premašili plan, bili su nagrađivani. Godine 1948. nagrade od tisuću dinara dobilo je Virje, Đurđevac i Pitomača. Te godine provedena je i reorganizacija knjižnice, nabavljen je materijal za vođenje knjižnice, prijavljena je i registrirana. U Đurđevcu je za unaprjeđenje knjižnice Prosvjetni odsjek poslao Bertu Trunkl na kotarski knjižničarski kurs, a po povratku je ona iz kotarske knjižnice davala upute ostalim narodnim knjižnicama. Kako su ti kursevi izgledali, opisala je Vilma Radovanović:

“Iako je danas knjižničarske tečajeve završilo 330 polaznika, ipak narodna knjižnica, naročito seoske, ne raspolažu s dovoljnim brojem sposobnog kadra, jer mnogi od njih odlaze na razne druge dužnosti, a neki nemaju dovoljno razumijevanja i ljubavi za taj poziv, te ga napuštaju nakon kraćeg vremena. Poradi toga se knjižničarski kadar često mijenja, i rad u narodnim knjižnicama preuzimaju lica, koja ne poznaju osnovne principe njenog poslovanja. Za osposobljavanje tog kadra trebalo je osim kurseva primijeniti i druge metode. Jedan od načina za upoznavanje knjižničara s radom u narodnim knjižnicama jesu savjetovanja knjižničara, koja sazivaju narodni odbori. Na njima se iznose problemi narodnih knjižnica i daju potrebne upute o svim pitanjima, koja zasijecaju u njihovo područje rada. Tu pomoć pružaju stručni knjižničari bilo radom u samoj knjižnici, kojoj treba pomoći, bilo pozivanjem njenog knjižničara na praktičan rad u koju veću gradsku sredinu.”

Prostor za čitaonicu je bio malen, nabavljao se dnevni tisak koji se čitao i nedjeljom, a čitaonica je imala i radio aparat.

Stanje je bilo slično i 1953. godine, što saznajemo iz Đurđevačkog vjesnika.

“Naročito se mnogo govorilo o uređenju starih i osnivanju novih narodnih čitaonica i knjižnica. Još i sada je velika poteškoća u nabavi namještaja, a također i u pomanjkanju pogodnih prostorija. Naši ljudi vole čitati, ali knjižnica raspolaže s malim brojem knjiga od kojih neke ne odgovaraju po sadržaju. Mnogo se čita u selima uz Dravu, te je potrebno što prije narodne knjižnice snabdjeti većim brojem knjiga. Knjižnice su vezane uz postojeća kulturno-prosvjetna društva i ogranke ‘Seljačka sloga’, ali o njima se još ne vodi dovoljno računa, jer ih ima dosta nesređenih i neurednih. Narodne čitaonice ne raspolažu s dovoljno dnevne štampe.”

(Đurđevački vjesnik, 2 (1953.), 1, str. 3.)

Godine 1954. knjižnica i čitaonica u Đurđevcu počinje s reorganizacijom. Osnovan je Upravni odbor u kojem su bili: Petar Goranović – predsjednik, Miško Štefekov – potpredsjednik, Ankica Konjarek – tajnik, Antun Golub – blagajnik, a predsjednik Nadzornog odbora je bio doktor Petar Bazijanac. Knjižničarka je bila gospođa Sofija Tratnjak. Na taj način je doista udaren temelj za organiziran rad. Bilo je oko 270 članova, a da bi knjižnica i čitaonica bila što pristupačnija svima, određena je upisnina deset dinara i mjesečna članarina od deset dinara. Knjige su se izdavale svakog dana od šesnaest do devetnaest sati, osim četvrtka i nedjelje. U Đurđevačkom vjesniku na nekoliko mjesta u ovome godištu stavljeni su oglasi sljedećeg sadržaja:

“Ako uplatite 10 din mjesečno, možete posuđivati knjige u velikom izboru u Kotarskoj knjižnici Đurđevac!”

U knjižnici je provedena katalogizacija i inventarizacija svih knjiga, a da ih bude što više na jednom mjestu, predloženo je da se male knjižnice po poduzećima presele u jednu, jer takve knjižnice traže puno materijalnih sredstava, a koriste se malo ili nikako. Upućivani su i pozivi pojedincima da daruju knjige, a zaboravnima koji su knjigu posudili a nisu je vratili, da je hitno vrate. Možemo, dakle, govoriti i o nekoj vrsti javne opomene.

Da se još uvijek malo izdvajalo za nabavu knjiga, vidi se iz proračuna Đurđevca za 1954. godinu. On je iznosio 13.700.000 dinara, za knjižnicu je bilo izdvojeno 10.000 dinara, za streljačku družinu 15.000 dinara, a za Dobrovoljno vatrogasno društvo 380.000!

U akciju približavanja knjige čitateljima uključio se i poznati intelektualac toga vremena profesor doktor Ivo Kranjčev. U tekstu Đurđevačkog vjesnika iz 1954. godine pod nazivom “Obnova Kotarske knjižnice” kaže:

“Knjiga i štampa danas, i upravo danas, više nego pred pet stotina godina, otkako je štampana prva knjiga, postizava svoju svrhu: podavanje znanja i misli, svih kulturnih i tehničkih tekovina sadašnjih u tekovina prošlih pokoljenja: zbližavanje ljudi u opće-ljudskim vrednotama. Potreba za knjigom i čitanjem ide danas u red osnovnih potreba suvremenog čovjeka. Ona ga poučava, zabavlja, ona mu nadomješta prijatelja i draga, ona ga tješi, diže iz mrtvila i učmalosti, prosto ona mu postaje nužni i nerazdvojni pratilac. Naročito je potrebita knjiga u današnje doba, doba ostvarenja tolikih političko-društvenih promjena, te dostignuća u nauci i tehnici. Što se na polju nauke i tehnike stvori, što se u društvenom kretanju pojavi samo u toku jedne ili par godina, moglo bi se u kvantumu zbivanja u prijašnjim vremenima mjeriti stoljećima.”

(Đurđevački vjesnik od 15. veljače 1954.)

U ovome gotovo prepoznajemo današnju definiciju knjižnice kao ustanove koja nudi i omogućuje dostupnost svih informacija i publikacija.

Kad je 1956. g. u Đurđevcu ukinut kotar, neko je vrijeme bilo problema u knjižnici jer je otišao knjižničar, ali 1. veljače 1956. NO općine postavlja knjižničara Matu Kudumiju, za kojega sam već napomenula da je bio prvi knjižničar u Đurđevcu koji je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu polagao 1958. godine stručni ispit. Knjižnica mijenja naziv u Narodna knjižnica i čitaonica. Tada je izvršena i rekonstrukcija Doma kulture gdje je u prizemlju bila smještena knjižnica i čitaonica. Prostorije su dobile veliki izlog, novi namještaj, a u ‘Mjesecu knjige i štampe’ pokrenuto je i ostvareno nekoliko akcija za dobivanje materijalnih sredstava i popularizaciju knjige i tiska. Knjižnica je dobila na dar preko stotinu knjiga, a knjižničar Mato Kudumija navodi (pisma) da je bilo nekoliko stotina članova.

Iz njegovih pisama koja je ostavio današnjoj knjižnici i čitaonici znamo da je nastavio katalogizaciju, a knjige je najčešće kupovao u zagrebačkim antikvarijatima jer su tamo bile najjeftinije. Tražio je izgubljene knjige i ispravljao krivu evidenciju.

Knjižnica je u njegovo vrijeme imala i svoj odbor, a on se sjeća samo članova Gracija Homena, Ankice Konjarek i Smiljke Janaček.

Zanimljivo je kako je Mato Kudumija organizirao pokretne knjižnice kako bi knjigu dostavio svima u selima đurđevačke općine. Tražio je ‘knjižničare foringaše’ na dobrovoljnoj bazi, najčešće učitelje kao naiđu na neku sjednicu ili skupštinu, a isti je postupak bio i za povrat knjiga.

U ‘Upitniku’ Opć. Skupština od 1960. godine pod brojem 5 stoji opis poslova koje je radio u knjižnici: narudžba knjiga, katalogizacija, izdavanje knjiga, kontakt s izdavačima, razgovor s čitaocima, uputstva za lektiru i referate, pokretne knjižnice, čitaonice, organizacija materijalnog i idejnog poslovanja, akademije, priredbe, izložbe, predstavljanje knjižnice kao ustanove. Najpoznatija je bila izložba u čitaonici Dragutina Ančića 1954. godine. Kod organiziranja književnih večeri dovodio je najpoznatija imena: Dragutina Tadijanovića, Zlatka Tomčića, a neke je večeri posvetio Nikoli Paviću, Grguru Karlovčanu, Francu Prešernu, Mirjani Matić-Halle, Đuri Sudeti.

Ugovarao je izložbe knjiga vodećih poduzeća, a najveća je bila ‘Naprijedova’.

Često je dolazio u sukob s ljudima na vlasti koji su se čudili što knjižničar mora imati položeni stručni ispit za knjižničara te sukobe i neshvaćanja u vlastitoj sredini opisao je u neobjavljenoj priči ‘David i Golijat’ – gdje mjesna knjižničarka svima treba, malo je plaćena, a svi je maltretiraju.

Mato Kudumija je ostao u knjižnici do veljače 1962. godine. Od te godine knjižnica i čitaonica djeluje u sastavu Narodnog sveučilišta. Na mjestu knjižničara radila je Jovanka Romčević sa srednjom stručnom spremom do 1967. godine, a 1968. godine radio je Đuro Stupar s visokom stručnom spremom.

Gradska knjižnica u Bjelovaru je 1965. g. u okviru matične službe organizirala desetodnevni tečaj za knjižničare, a polazili su ga kandidati iz Đurđevca (ne spominje se ime, ali pretpostavljamo da je to bila Jovanka Romčević koja je u to vrijeme radila u knjižnici). Isti tekst navodi da će se vjerojatno još u tijeku iste godine u Đurđevcu prići uređenju svih fondova po UDK-a klasifikaciji.

Upravo od 1965. godine sadašnja knjižnica i čitaonica ima knjige inventara. Od 1965. godine do 1970. godine broj knjiga iznosi 4628 svezaka. Vjerojatno je tada obavljena i preklasifikacija knjiga, jer Mato Kudumija u Đurđevačkom vjesniku (broj 4 od 1968. godine) piše da se u prostorijama knjižnice i čitaonice vide promjene jer su knjige smještene i vidljivo obilježene pa je lako pronaći knjigu iz željenog područja. Iz istog izvora se saznaje da je još uvijek veliki problem dobiti materijalna sredstva za nabavu novih knjiga, kao da nikome nije stalo što dobra izdanja knjiga prolaze kraj njih. Nažalost, nigdje nije ostalo zabilježeno koliki je broj članstva u ovo vrijeme, a fond je uglavnom rastao ovisno o raspoloženju građana da knjižnici daruju knjigu, jer se uvijek malo sredstava izdvajalo za kupnju.

Godine 1969. u knjižnici i čitaonici je radila Marija Fijačko sa srednjom stručnom spremom.

U vremenu od 70-ih do 90-ih godina đurđevačka je knjižnica doživjela bezbroj promjena, selidbu u nove prostore, a djelovalo je od 1962. do 1992. godine u sastavu Narodnog sveučilišta pod nazivom Knjižnica i čitaonica i Knjižnica i čitaonica Centra za kulturu narodnog sveučilišta.

Od 1. veljače 1970. u knjižnici je radila Marija Petrović sa srednjom stručnom spremom, a od 1971. godine do 1975. godine Anđelka Lenhard-Antolin s višom stručnom spremom, 1972. godine tu je bila i Darinka Lučin s visokom stručnom spremom, 1976. godine Vesna Mramor sa srednjom stručnom spremom, a od 1977. godine do 1979. godine u knjižnici su radili izviđači na čelu s Martinom Cestarom! Očito je da ovo zanimanje nije bilo ni stimulativno, niti je bilo stručnih djelatnika. Uz to treba napomenuti da je knjižničar uvijek bio priman na pola radnoga vremena, pa je i to razlog zašto je u ovih desetak godina ovakva frekvencija izmjene knjižničara.

Malo je i konkretnih podataka o knjižnom fondu, vrsti literature. Iz zapisnika s regionalnog savjetovanja od 10. studenoga 1972. u Bjelovaru na temu ‘Problemi narodnih i školskih knjižnica u našem društvu’, a na kojem su iz Đurđevca bili Eleonora Grgac i Darinka Lučin, saznajemo da u Đurđevcu postoji sređena knjižnica, ali sa samo šezdeset članova. Knjiga ima, ali se ne izdaju. U knjižnicu uglavnom zalaze školska djeca, nema stručnih djelatnika i ona predlaže da se čitaonica preseli u prostorije Staroga grada.

To je vrijeme kada je Đurđevac u Zajednici općina Bjelovar (od 1972. g.), a općina Đurđevac broji 1971. g. 47788 stanovnika. Uz Knjižnicu i čitaonicu Centra za kulturu Narodnog sveučilišta na tom širem području djeluju i mjesne knjižnice u sljedećim mjesnim zajednicama: Virju, Molvama, Kalinovcu, Ferdinandovcu, Sesvetama Podravskim, Grabrovnici i Pitomači. Ukupan fond knjiga u mjesnim knjižnicama iznosio je približno 14000 knjiga, što s fondom u Đurđevcu od oko 3000 knjiga još uvijek čini malen postotak u odnosu na broj stanovnika, a još je poraznija stvarnost da je u Đurđevcu bilo samo 60 korisnika, što je otprilike 2%.

Sljedeći podatak je također poražavajući, a govori o odnosu knjižnog fonda i broja stanovnika. Godine 1974. u knjižnici ima 3500 knjiga, 1976 godine 4500, a 1977. godine 5000. To je iznosilo 0,10 po stanovniku, što je bilo najmanje u tadašnjoj ZO Bjelovar.

U knjižnici je došao 20. svibnja 1979. godine raditi Darko Fribec s višom stručnom spremom, a ostao je do 1. studenoga 1979. On je proveo reinventarizaciju knjižnog fonda. Knjižnica je još uvijek u prostorijama staroga Doma kulture, a od 1980. godine knjižnica se seli u prostorije novoga Doma kulture u Nazorovoj ulici.

U knjižnicu dolazi 1. siječnja 1980. raditi Vesna Brozović sa srednjom stručnom spremom, najprije na pola radnoga vremena, a od 1986. godine s punim radnim vremenom. U odnosu na prostor bivše knjižnice, ovaj od sto kvadratnih metara se činio dostatnim, međutim, uskoro je postao pretijesan.

Godine 1985. bilo je 6313 knjiga i 654 člana, a već 1986. godine 7615 knjiga i 896 članova. Od onda datiraju i manifestacijski programi knjižnice, a spominje se književni susreti s Enesom Kiševićem, Edom Peročevićem i Smiljkom Janaček-Kučinić.

Gledajući samo područje grada Đurđevca, 1985. g., odnos knjižnog fonda, broja korisnika i broja stanovnika bio je sljedeće: fond je iznosio 6313 knjiga, članova je bilo 654, a broj stanovnika 8002. To je iznosilo 1,26 knjiga po stanovniku, odnosno 8,17% stanovništva su bili korisnici knjižnice.

Ali, ako gledamo šire, odnosno područje općine Đurđevac, onda je prosjek znatno manji. U broju od oko 45000 stanovnika općine Đurđevac možemo govoriti o približno 2200 korisnika (Đurđevac i mjesne knjižnice).

Od 1987. godine može se vidjeti, na osnovi dokumenata iz Arhiva RMS Bjelovar, znatnija briga SIZ-a za kulturu i informiranje i RSIZ-a za kulturu za knjižnice, bar po onome koliko su sredstva izdvajali za knjige. Knjige se stručno obrađuju, a provedena je i revizija iz koje se vidi da je u razdoblju od 1980. godine do 1987. godine nestalo čak 495 knjiga, a na osnovi zastarjelosti je otpisano 112 knjiga. Očito je preseljenje knjižnice utjecalo na ovako velik broj knjiga koje su naprosto nestale. Po njihovoj cijeni možemo zaključiti da su to bile vrijedne knjige jer je njihov iznos 38934 dinara, a onih 112 dotrajalih 2455 dinara.

U narednom razdoblju knjižnica je sa samo jednim djelatnikom, osim svakodnevnih poslova, od nabave, obrade i izdavanja knjiga, otvorila i stacionirane u školama u Budrovcu i Čepelovcu s dječjom lektirom.

Godine 1989. već se jako osjeća potreba za većim prostorom i više djelatnika u knjižnici. Knjižni fond je te godine iznosio 9942 knjige (beletristike 5397, znanost 1256, dječja knjiga 2461 i priručnici 728). Knjižnica ima 896 članova i otvorena je 22 sata tjedno. Knjige se klasificiraju prema UDK-a klasifikaciji, a postoji samo ABC katalog. Za manifestacijski oblik djelovanja koristi se Galerija Stari grad, a održana je izložba Povijest knjige, tri susreta s dječjim piscem B. Prosenjakom i promocija knjige ‘Naša stara Drava’ Mate Kudumije.

Prigovor RMS-a iz Bjelovara (Marinko Iličić: Narodne knjižnice u nerazvijenim općinama bjelovarske regije – stanje i prespektive, listopada1990. – zapisnik RMS-a) upućen je s pravom, između ostalih, i Đurđevcu jer ne nabavlja ni jedan naslov časopisa i novina, a kamoli AV-građu. Spominje se i teško kadrovsko stanje, jer po svim standardima trebalo je biti šest djelatnika a radio je samo jedan! Planovi za proširenje, uposlenje novih djelatnika i kompjuterizaciju su postojali, ali do toga je trebalo proteći još dosta vremena!

Sve većim brojem korisnika i priljevom knjiga, uvjeti rada u starom prostoru sve više su sličili radu u spremištu. Godine 1992. knjižnica izlazi iz sastava Narodnog sveučilišta i prelazi u sastav Centra za kulturu. Problem se sve više potencira, otkupljuju se novi prostori u Poslovnom centru sredstvima grada, županije i Ministarstva kulture veličine 240 m².

U rujnu 1996. godine ministar kulture Božo Biškupić otvorio je prostor nove knjižnice i čitaonice u Poslovnom centru na Trgu sv. Jurja 1. Prostor je veličine 240 m² i zadovoljava standarde knjižnice.

Iz diplomskog rada Knjižnica i čitaonica u Đurđevcu, Anice Šabarić, Đurđevac, 1999.

Grad Đurđevac je 1998. godine otkupio 50,22 m², a 1999. godine još 72,30 m² za potrebe naše knjižnice, a uz sadašnji prostor knjižnice. Uz potporu Ministarstva kulture, 1999. godine manji je prostor uređen za spremište, budući da su se knjige koje su zastarjele po aktualnosti već nalazile na nekoliko mjesta (Dom kulture). Prostor je uređivao Segrad iz Đurđevca, a opremao Elak iz Đurđevca.

25. listopada 2000. godine Gradsko vijeće je donijelo odluku o izdvajanju Knjižnice iz sastava Centra za kulturu i o osnivanju Gradske knjižnice Đurđevac, a 7. veljače 2001. godine Trgovački sud u Bjelovaru donio je rješenje o registriranju samostalne ustanove. To je bio veliki korak za buduće knjižnično poslovanje. Sreća je što je podrška Grada i u ovom činu, i u proširenju prostora (otkupljeno je i uređeno spremište, otkupljeni su bili prostori za dječji odjel koji nisu dugo čekali uređenje, a planiralo se i širenje dalje).

Dječji odjel je nakon preseljenja građe za odrasle u Poslovni centar ostao na starom mjestu u Domu kulture još pet godina. Tek 2001. godine, nakon posjeta ministra kulture Antuna Vujića, knjižnica je dobila sredstva za uređenje dječjeg odjela do spremišta na novoj adresi, jer je prostor još 1999. godine kupio Grad Đurđevac. U svibnju je počelo uređenje, a početkom školske godine dječji je odjel preseljen na novu lokaciju. Još dvije godine je trebalo da se zaposli djelatnik za dječji odjel, kako bi doista funkcionirao onako kako treba, a ne samo s posudbom i vraćanjem knjiga. Svečano otvorenje dječjeg odjela je bilo u sklopu Mjeseca hrvatske knjige 24. listopada 2001. godine. Na otvorenju su govorili gradonačelnik Mladen Roštan, zamjenik župana Vjekoslav Flamaceta i u ime Ministarstva kulture gospođa Ankica Janković.

Godine 2002. i 2003. donijele su novi napredak u Gradsku knjižnicu Đurđevac. Najbolji podravski slikari donirali su knjižnici svoja djela (Ivan Andrašić, Dragutin Bešenić, Davorka Brezak, Josip Generalić, Eleonora Grgac, Gorana Grgac, Krunoslav Heidler, Mirko Horvat, Zoran Homen, Zlatko Huzjak, Ivan Lacković Croata, Vlado Mlinjarić, Milan Pavlović, Zdravko Šabarić, Gordan Špoljar-Andrašić, Rudolf Špoljar, Pero Topljak, Vladimir Tulezija, Ivan Večenaj, Biserka Zlatar-Milinković i Đuro Zvonar) te smo na aukciji za Božić 2002. godine za njih dobili 76.299,00 kuna. S tim sredstvima smo informatizirali cjelokupno poslovanje (kupili desetak računala, program za knjižnicu MetelWin, pisače, televizor, kameru, digitalni foto-aparat) i dio opreme (police).

Godina 2003. je definitivno bila prekretnica u razvoju Gradske knjižnice Đurđevac. Kao prvo, informatizacija je provedena u svim segmentima (od uvođenja do posudbe). Osim toga, od 1. rujna 2003. dječji odjel je dobio zaposlenicu – Katarinu Pavlović, tako da je taj odjel počeo živjeti pravim životom sa svim igraonicama i radionicama. Treća je stvar što smo uspješno napravili naše web stranice (http://www.knjiznica-djurdjevac.hr) koje su najbolji pokazatelj našeg rada. Na kraju, posjetio nas je župan Josip Friščić i obećao da će Županija pomoći u otkupu prostora i uređenju studijskog odjela, što je i ušlo u proračun za 2004. godinu, a 28. prosinca 2004. godine na Trgovačkom sudu u Bjelovaru održana je dražba na kojoj je Grad Đurđevac kupio nove kvadrate za proširenje Gradske knjižnice. 21. listopada 2004. godine otvorena je u knjižnici Euro-info točka. Ovaj projekt realiziran je uz pomoć Koprivničko-križevačke županije i Županijskoga savjeta za europske integracije.

Godine 2006. obilježili smo dvije značajne obljetnice: 130 godina kontinuiranog i organiziranog čitanja u Đurđevcu i 10 godina novoga dječjeg odjela. 26. listopada 2006. godine upriličili smo tim povodom susret sa svim našim bivšim knjižničarima, donatorima, kolegama i ostalim gostima. Kratkom prezentacijom o djelatnosti knjižnice u svim njenim odjelima pokazali smo dokle smo došli, odnosno gdje smo sve ugradili njihove donacije i u pravom i u prenesenom značenju. Na svečanoj sjednici povodom Dana Grada knjižnica je dobila Zlatnu plaketu i Priznanje od Gradskog vijeća Grada Đurđevca povodom 130 godina organiziranog i kontinuiranog čitanja u Đurđevcu.

U 2007. godini uspješno smo realizirali proširenje knjižnice novim studijskim odjelom. Sredstva za kupnju prostora, većinu uređenja i projektnu dokumentaciju osigurala je Županija u iznosu od 405.000,00 kuna. Za opremu je Ministarstvo kulture izdvojilo 200.000,00 kuna. Grad Đurđevac je izdvojio 89.888,69 kuna. Projektnu dokumentaciju je izradio gospodin Boris Sršek, radove je izvodio Segrad, a opremu je izradila tvrtka Primat RD iz Hrvatskog Leskovca. Od faze planiranja 1994. godine do faze uređenja i opremanja 2007. godine u knjižnicu je ukupno uloženo 2.497.558,26 kuna; od toga za projektnu dokumentaciju 52.630,14 kuna, za kupnju prostora 1.252.009,37 kuna, za građevinske radove 800.690,35 kuna i za opremu 392.228,40 kuna. Od toga je Grad Đurđevac izdvojio 1.242.558,26 kuna, Županija 405.000,00 kuna i Ministarstvo kulture 850.000,00 kuna. Dobilo se izuzetno ugodno i funkcionalno mjesto za studijski odjel, čitaonicu i smještaj zavičajne zbirke, ali isto tako i za knjižnične večeri i likovne izložbe.

Na prijelazu iz 2007. u 2008. godine su obnavljani i sve stari odjeli; spremište je kompletno uređeno s novim željeznim policama, obojani su zidovi, brušen je i lakiran parket, stavljena je vatrodojava, tako da je kompletna knjižnica obnovljena. Za Dan Grada – na Đurđevo, 23. travnja 2008. godine, svečano je otvoren novi studijski odjel uz visoke goste: Ankicu Janković, načelnicu odjela za knjižničarstvo Ministarstva kulture, Darka Korena, zamjenika župana, Mladena Roštana, gradonačelnika, članove Gradskog poglavarstva, Gradskog vijeća, kolege knjižničare, donatore, izvođače radova, projektante i ostale goste. To je bio još jedan od važnih datuma u razvoju knjižničarstva u Đurđevcu. U zadnjih desetak godina više je nego udvostručen fond knjiga i sada ih je 41000, prostor je povećan s 211 m² na 450 m², informatizirano je sve poslovanje, od jednog računala došlo se 16, itd.

Novost 2008. godine je i kutak za mlade koji je uređen na posudbenom odjelu za odrasle, a od ostalog prostora je odijeljen pomičnim policama na kojima su knjige za mladenački uzrast, zidna polica s časopisima za njihovu generaciju, stol, fotelje, TV i glazbena linija. Godina 2008. je važna i po tome što je Knjižnica dobila četvrtu djelatnicu – Ivanku Ferenčić Martinčić.

  1. g. – Vesna Brozović
  2. g. – Anica Šabarić
  3. g. – Katarina Pavlović
  4. g. – Ivanka Ferenčić Martinčić

U 2009. godini u Gradskoj knjižnici je osnovan Klub ljubitelja knjige čija je voditeljica Ivanka Ferenčić Martinčić. Članovi Kluba se sastaju svakog prvog utorka u mjesecu, realizirajući plan čitanja koji je usvojen na prvome sastanku. Svi članovi Knjižnice mogu postati članovi Kluba.

Jako važan projekt koji je ove godine realiziran je digitalizacija svih starih đurđevačkih novina. Digitalizirano je 8 godišta novina, 135 brojeva i 1058 stranica Podravca, Novog Podravca i Đurđevačkog vjesnika. Na taj je način zaštićena zavičajna baština. Tako je ova građa preko naših Internet stranica postala dostupna svima jer se može pretraživati.

2010. godina će biti zapamćena kao dobra godina za donacije, jer je za izdavački projekt dobiveno u donacijama od Zagrebačke banke, HAZU-a i Hrvatske elektroprivrede dovoljno sredstava da se može početi tiskati Opis i rječnik đurđevečkoga govora Vladimira Miholeka i dr. sc. Jele Maresić.

Ove godine su preko javnih radova u Knjižnicu bile upućene dvije osobe: Cecilija Kopljarević i Marijana Štefanov – na poslove spremačice. Pomoć nam je itekako dobro došla jer nam kronično nedostaje djelatnika, tako da se neki poslovi stalno odgađaju.

2011. godine Knjižnica je kroz cijelu godinu imala niz važnih događanja i obilježavanja važnih događanja. Naime, ove godine smo obilježili nizom manifestacija proslavu 135 godina knjižničarstva u Đurđevcu, 15 godina od preseljenja u nove prostore, 15 godina osnutka dječjeg odjela, 10 godina preseljenja dječjeg odjela u nove prostore i 10 godina samostalnosti Gradske knjižnice Đurđevac.

Zatim, knjižničarka Vesna Brozović otišla je od 1.7.2011. u mirovinu nakon 35 godina radnog staža. Od 1. travnja 2011. do 31. prosinca radila je Cecilija Kopljarević na poslovima spremačice i pomoćnog knjižničara. Zbog slabog punjenja gradskog proračuna nismo bili u mogućnosti raspisati natječaj za drugog djelatnika umjesto Vesne Brozović, tako da i dalje radimo s manjkom djelatnika (trebalo bi nas biti osam!)

U lipnju je Knjižnica bila izvrstan domaćin Skupštini Društva knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja. U istom mjesecu smo promovirali i naš najveći izdavački pothvat Opis i rječnik đurđevečkoga govora Vladimira Miholeka i Jele Maresić, Najviše zaslugom sponzora.

Od 1. siječnja 2012. godine u stalni radni odnos primljena je Cecilija Kopljarević na mjesto pomoćnog knjižničara.

Od 1.10. 2013. ravnateljica knjižnice je Antonija Mandić, dipl.knjižničar. (Ravnateljica i voditelj Odjela za odrasle)