Tko još čita hrvatske autore ili kako sam postala čudnovati kljunaš?

Tko još čita hrvatske autore ili kako sam postala čudnovati kljunaš?

Objavljeno, 25. veljače 2016. | Knjižničarstvo

Piše: Antonija Mandić

Uf, baš je mene zapao najteži zadatak!

Da, krećemo s našim knjižničnim blogom. Mi, vaše knjižničarke, koje smo uvijek s one strane ekrana sad ćemo vam i ovdje,  na našoj stranci iznositi svoje preporuke i savjete.

Sve teme ovog svijeta  našle su se ispred mene.

O čemu pisati? O predrasudama vezanim za tete knjižničarke? O svim čarima „knjižničarenja“?

Ne! Odlučila sam pisati o svojoj najvećoj ljubavi, a to je hrvatska proza, hrvatska suvremena proza.

Da, sad je sigurno sto upitnika nad vašim glavama. Tko još čita hrvatsku suvremenu prozu?

Jesmo li mi, malobrojni čitači naše proze, čudnovati kljunaši?

Pa najbolje krenuti od početka!

Uz svaku knjigu vežu me  emocije, sjećam se mirisa, okusa, atmosfere koja me zaokupljala čitajući pojedine naslove.

Kad sam u srednjoj školi čitala Pod starim krovovima od Gjalskog sjećam se mirisa kolača kojeg je u to vrijeme pekla moja mama, buhtlice s pekmezom od jagoda, i stare zagorske kurije pod čijim stepenicama, dok hodaš, osjetiš škripanje starog, trulog drva.

Čitajući Gjalskog točno sam mogla vizualizirati zelene zagorske brege.

Kad sam čitala U glib Vjenceslava Novaka čvrsto sam ležala pod dekicom u svojoj sobi i točno sam odgađala odlazak u krevet dok ne završim s čitanjem.

Šenoinu Branku čitala sam pak na željezničkoj postaji, dok je snijeg zapadao do koljena, a ja sam kraj male plinske peći u jednom malom podravskom selu čitala knjigu i mislila koliko sličnosti s tom seoskom učiteljicom ustvari imam …

Već u srednjoj školi „inficirala“ sam se s našim autorima, sve što sam uzela u ruke jednostavno sam gutala i proživljavala. Tada sam krenula čitati kratke priče. Sjećam se da sam znala „umirati od smijeha“ kad sam čitala pojedine autore ili klimati s potpunim razumijevanjem  jer upravo se to i meni dogodilo.

Nakon završenog fakulteta počela sam raditi kao školski knjižničar. Tada su mi u ruke došle djela naših dječjih autora.

Znate li kolike fantastične dječje knjige postoje? Knjige koje su itekako za odrasle! Knjige koje možete čitati s vlastitom djecom i o njima kasnije raspravljati.

Kad sam pročitala Bum Tomicu, Silvije Šesto sjećam se da sam odmah postala njezin fan!

Fantastično, duhovito, a opet tako životno.

Kasnije su kroz moje ruke i misli prošli brojni autori i ljubav je nekad bila na prvi, a nekad na drugi pogled.

Roman Simić, Ivana Simić Bodrožić, Zoran Ferić, Krešimir Pintarić, Korana Serdarević, Edo Popović itd…

Već neko vrijeme radim na odjelu za odrasle i ne mogu se oteti dojmu koliko se malo čita naša proza.

Ljudi se olako love za britanske i američke ljubiće, skandinavske krimiće i one treće ( o kojima se šuti, a svi ih čitaju, a imaju nekoliko nijansi svih boja ).

Volim ja pročitati i stranu produkciju, ali uvijek se nekako vraćam našim piscima, s osmijehom na licu i toplinom oko srca.

Da, znaju biti tužni, depresivni, teški, ali tako realni i životni…

Ne mogu vas „ inficirati“ s našim autorima i našom prozom, ali mogu vas samo pozvati da pokušate!

Čitajmo hrvatsko!